Moja svaštarenja
ish
Blog - listopad 2007
srijeda, listopad 31, 2007



Želim ti ispričati priču o jednom posebnom biću. Ljudi su joj nadjenuli ime, ljudsko ime, ali ono nije bitno. Neke stvari jednostavno ne možeš uokviriti u ime, pogotovo ne ljudsko.

Zato ću je u ovoj priči zvati "Ona", jer je to najbliže pravoj istini.

Ona je biće iz bajke, prijateljica bezbrižnih i razigranih vilenjaka i kompa duha iz boce. Ako zatvoriš oči, vidjet ćeš krila barskog konjica koja joj nježno ljube leđa. Ako pogledaš njezine oči, vidjet ćeš Oz, sav njezin svijet u duginim bojama, rasut u leopardovim pjegama. Ona je, kao što sam rekao, biće iz bajke, drugačija od svega svjetovnog, ljepša od svake zemaljske žene i hrabrija od bilo kojeg muškarca koji je ikad kročio Zemljom. Kao i neka druga bića iz bajke, ima svoje mušice, ili, bolje bi bilo reći krijesnice, koje je i čine tako bajkovitom.

Spava u debelom oblaku do Urgorovih nogu i sanja ljepše svjetove. Ako ti se ikad posreći, kao meni, da je vidiš kako spava, vidjet ćeš njezina sazviježđa - najljepši prizor s ove i one strane svemira. Ako ti se posreći da vidiš taj prizor, ne budi je. Ne budi je, jer ona sanja mene kako pišem ovu priču...

ish @ 23:56 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

 
Po plićaku koraca

Dok zemlji se smije

Kao velika faca

A znamo da nije


ish @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, listopad 30, 2007

Prije Pastirova Šegrta (kojeg su nazivali i Antikristom), davno prije, u povijesti se pojavio jedan veliki pozitivac, koji je također želio provesti utopijsku ideju jednog stada i jednog pastira. Odavna ne živi taj pozitivac, ali živi njegova ideja. U različitim stadima tumače je na različite načine što ponovno dovodi do rata. Ispada da je pozitivac, koji je iza sebe ostavio nebrojeno više poklonika, načinio više štete u budućnosti od negativca.

Tako to ide.. Ovce su uvijek ovdje, a pastiri se rađaju i umiru, i ostavljaju svoja stada novim pastirima s novim idejama ili sa starim idejama koje se tumače na nove načine. Dakle, problem je u ovcama.

Svaka ovca bi trebala težiti pastiru, ali ne izvan sebe, nego u sebi, a pastiri bi trebali pronaći rješenje kako da ne budu stado, a opet ni svaki za sebe. Opet utopija!
Tko zna? Možda rješenje uopće ne leži na ovoj planeti. Možda je ovo planeta ovaca i krivih putova. Možda je rješenje u bijegu iz takovog sustava. Možda treba pobjeći, a ne ovcu modelirati u pastira, a pastira u Boga. A možda su neki već pobjegli.

Uzmimo za pretpostavku da smo Ovdje da bi uvidjeli, otvorili oči i spoznali ovaj svijet, ne da ga promijenimo, nego da ga napustimo. O.K. Zašto ne? Atlantida, Maye, možda čak i Egipćani i tko zna koji još ne dinosauri. Možda su oni završili svoju misiju na Zemlji i krenuli zajedno na neki novi, možda bolji i zanimljiviji nivo. Neću ga nazvati rajem, niti paklom, nego samo jednim u nizu, koji možda uistinu je zadnji (za neke), a možda je samo drugi, šesnaesti ili n-ti od nebrojeno mnogo.

Ispuštanje ventila
Lom stakla
Vrisak djeteta
Urlik zvijeri


Probijam se kroz prašumu betona i asfalta. Tražim izgubljenu prirodu ljudsku, ne ono dobro u čovjeku - ono oduvijek postoji, kao i zlo. Negdje drugdje smo pogriješili. Za vrijeme nekog drugog pastira, nekog trećeg ili šesnaestog, ljudi-ovce poveli su se krivim putem (ako takav uopće postoji). Ne treba žaliti.... samo uočiti gdje i zašto i kuda sada? I što s ovcama? Uvijek ih ima i uvijek traže nekog pastira ili ovna da ih vodi. Pastirov šegrt imao je ideju da uništi stada koja "vrludaju" i da ostane samo jedno i samo jedan. Da je bio i pozitivac, ta ideja bi opet ostala neostvariva.


Oko mene masa ljudi
Svaki misli tuđom glavom
Ja još uvijek tražim sebe
Oni uvijek znaju tko sam.





ish @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 29, 2007

     Part 1

I da i ne. Ovisno iz koje se perspektive gleda i tko/što jest BOG uistinu.

Niti jedni od njih nisu skroz (a možda ni blizu) u pravu u svom pokušaju "definiranja" Boga. Čak i kad bi se sve religije sintetizirale u jednu, opet bi tu bilo više ljudskog, nego božjeg. Kad se mole, sigurno ne razmišljaju kako Boga doživljava pripadnik druge religije. Dakle subjektivno - oni se ne mole istom Bogu, jer inače ne bi toliko ratovali. Nekako najčešće ispadne da je forma religije bitnija nego sadržaj, pa se sukobljavaju i katolici i pravoslavci iako tu nema skoro nikakve bitnije razlike. Objektivno viđenje bilo bi da se radi o istom Bogu koji se nalazi na nebesima i koji je svima dao neke moralne norme i smjernice ponašanja.

Zanimljivo je to da većina religija smatra da je Bog na nebu, te da silazi sa nebesa kad se treba obratiti čovjeku. E sad... Uzmimo za pretpostavku da imate avion u kojem se vozio R. Bach u svojoj knjizi "Jedno" i da odete 7000, 8000 godina (recimo) u prošlost i spustite se avionom među tamošnje stanovnike. Domoroci bi rekli da ste Bog i da ste se spustili s nebesa, a vi bi ste vidjeli kako oni žive i gdje "griješe" i pokušali bi im pomoći. Tom intervencijom promijenili biste tijek povijesti, ostali zapamćeni kao Bog/božanstvo/viša sila koji je došao s nebesa, dao zakone i vratio se na nebo i ljudi bi vam se zasigurno molili duuuuugo nakon toga. Da se danas netko spusti avionom na Jelačić plac (recimo) zatvorili bi ga i završio bi u novinama i to je to, ali da se spusti Netko s nekakvom nevjerojatnom letjelicom, te da raspolaže nepoznatom i daleko superiornijom tehnologijom od naše, vjerojatno bi stvar krenula u drugom smjeru. Mi preuzimamo obrasce stare nekoliko tisuća godina nastale u glavama ljudi koji su u ono vrijeme rezonirali koliko su mogli s obzirom na njihov tadašnji stupanj razvoja.

S druge strane ne možemo isključiti ni ne toliko fantastičnu mogućnost da su prvi ljudi imali kontakte s nekom naprednom civilizacijom (vanzemaljskom ili zemaljskom koja je nestala bez traga) koja je na neki način oblikovala njihovu civilizaciju i nakon nekog vremena postala dio kulturnog naslijeđa u obliku mita ili religije. Ako uzmete jednu informaciju i pošaljete je usmeno preko 10 glasnika, ona će se strašno promijeniti do cilja. A to se događa u samo par minuta (recimo). Koliko se toga samo promijenilo od početne informacije kroz tisuće godina. Strašno puno. Možda i sve. Promijenili su se čak i jezici kojima je informacija prenošena i prije nego je zapisana. Naravno nisu sve greške nastale spontano. Mnogo je toga mijenjano iz političkih razloga. Danas imamo religije i masu sekti koje su otprilike na istom, ali opet nisu, a najvjerojatnije to što oni vjeruju nema puno veze s prvotnom informacijom iz koje je sve poteklo.

Različite teorije se mogu graditi na ovom plodnom tlu, ali evo jedne od crtica iz mora ideja. Nazvao sam ovo "part 1" što bi značilo da bih mogao sad napisati "Nastavak slijedi...", pa nek vjeruje tko hoće. Možda i uslijedi. :)

          

ish @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2007

Božica trenutka
na ramenu mi leži

Ja je ne tjeram,
a ona ne bježi.


ish @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007


Najnovijim istraživanjama je utvrđeno da je CD kao medij jako kratkotrajan. Traje od 5 do 8 godina (iako su prije tvrdili da traje 25 godina). Zato sam odlučio prebaciti stvari svog mrtvog benda, malo po malo, na blog. Evo jedne, zbog teksta, komične stvari. Stvar sama po sebi zapravo uopće nije toliko loša. Dečki iz benda su uspjeli napraviti mjuzu, a ja nisam stigao napisati tekst, pa sam pjevao dječju pjesmicu Zeko i potočić, tek toliko da razradim vokalnu dionicu.... i ostalo je tako. :D I dalje je godina 1997.

Ovo je radna verzija s masom grešaka, ali mi je simpa, pa ... neka je.

Poslušajte - Zeko i po(točić)
ish @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007



Ovo sam napisao s nekih 18 godina, a uglazbio s nekih 20-tak. Pročitajte i poslušajte. Dole je link na pjesmu.

Konfuzija u mojoj glavi
teško lovim svoje misli
Konfuzija u mojoj glavi
ja nisam više onaj isti

Oko mene masa ljudi
svaki misli tuđom glavom
Ja još uvijek tražim sebe
oni uvijek znaju tko sam

Čudan osjećaj u tijelu
zašto sada tu kraj mene
I zašto samo sitna muha
u paučini neke žene

Želio bih tako ući
izvana je samo zamka
Uđi i zatvori oči
gledaj srce moga zamka

Poslušaj pjesmu ovdje!! - Konfuzija


ish @ 10:28 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2007


Evo još jedne pjesme iz škrinjice "mrtvog benda":



Zadah neispavane noći

lažni mesija
ništavilo

Snovi šute
bljuvotina

Krug je slomljen ili nije...

Sve se okreće...

Lutak izobličenog lica
nebo plače tvoje ime
Mozga nema
nestao

Kome je još dobro juto?

Sve se okreće...

Otkopana sjekira
zakopana sjekira
ponekad najbolje
sebi u glavu

Sve se okreće...

Tu je i link na pjesmu ako je netko želi i poslušati!!!
ish @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare


Najraniji san kojeg se sjećam bio je san o paklu koji sam sanjao kad sam imao 4-5 godina. Sanjao sam da sam u nekakvoj kući s puno prostorija. Prostorije su bile pune stvari koje djeca vole. Recimo, jedna soba je bila puna čokolada, druga puna sladoleda itd. Ja sam hodao iz jedne u drugu prostoriju i razgledavao. Na kraju sam uzeo puding od čokolade koji je mamio izgledom i mirisom i kad bih prinio žlicu ustima, puding iz žlice bi nestao. Isto se ponavljalo s bilo kojom drugom slasticom. Kad sam se probudio, bio sam znojan i uplakan. Mama je ušla kod mene u sobu i pitala me što je bilo, a ja sam joj rekao da sam sanjao pakao i ispričao joj san.

Inače sam dugo, dugo imao noćne more kao dijete i mjesečario sam do 16-te godine. Uvijek sam bježao od nečega u snovima i skoro uvijek je taj bijeg završavao tako da bih odletio. Nakon nekog vremena sam shvatio da se neki snovi ponavljaju i postajao sam sve višem svjestan u snu da sanjam i da mogu mijenjat sanjanu stvarnost i to me veselilo. Tako su se neke noćne more pretvorile u dobru zajebanciju. Neke su pak ostale što jesu.

Danas sve manje sanjam da letim i nemam više toliko lucidnih snova. Možda se i to ponovno popravi. :)



ish @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 20, 2007



Brinu me ravnodušnost i nekrofilija modernog čovjeka. Ta važnost koju si dajemo i sva ta znanost i kultura.. Da li je to stvarno ono što je trebalo biti? Da li Zemlja ustvari evoluira kroz ljudsku glupost i nebrigu za tu istu Zemlju?

Da li smo dio nekog kozmičkog plana ili je sve slučajnost?

Potreba za stvaranjem i uništavanjem... postoji li red.?.. Pre-mali smo pod zvijezdama.. ali ipak radimo o glavi jednoj planeti i svim životima u njezinom sustavu. A možda smo jedinstveni u svemiru. Možda više nikad neće biti ovakve planete i šarenila živih bića. A možda smo kotačić u živom mehanizmu i sve se odvija po Kreatorovu planu. Možda je cijeli svemir koji poznajemo samo prašina u kutu nečije sobe. Možda se izvan te sobe odvijaju jako važne stvari - nama nikada pojmljive, nama nikada dokučive... Možda se ta prašina skupila u kutu te sobe u samo par sati. Samo par sati u toj sobi, možda je svo vrijeme našeg svemira. A možda..

Možda nas netko sanja i mi smo samo odbljesci stvarnosti nekog Sanjača. A možda! Možda ja sanjam i upravo ću se probuditi u drugom obličju i sve oko mene biti će drugačije u mojoj budnoj realnosti i razbijati ću glavu da se sjetim ovog uvrnutog sna. A možda!


Možda smo baš to što jesmo, što mislimo da jesmo, i nema ničega više u tom praznom bezdanu. Samo jedna šarena planeta puna života i jedna vrsta - ljudska vrsta -koja je skrenula s prirodnog puta i reže granu na kojoj sjedi ovjenčana pobjedničkim vijencem. Blago budalama! Ali brinemo se mi. Kad će plaća, da li će rasti cijene, da li će nam netko ogrebati auto, ...


 

ish @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2007





Tada će jako doći do izražaja naša neuravnotežena, šepava civilizacija.

Strašno visimo na duhovnu stranu, jer smo tu najkraći. Znate onu scenu iz 2001. ODISEJA U SVEMIRU, kad majmun uzme kost i shvati da je može upotrijebiti kao oružje (oruđe)? E, čini se kao da smo tu negdje zeznuli. Razvijamo tu glupu kost i totalno zanemarujemo sve ostale naše potencijale. Tehnologija nam je i štaka i gazda. Pogledajte samo sustav školovanja. Djeca bubaju hrpe informacija bez razumijevanja i na kraju nemaju pojma o sebi, o životu... Zagorci bi rekli: "Učiš čitav život i umreš bedak". To je žalosno. A što je s telepatijom, telekinezom, levitacijom, astralnim putovanjima, iscjeljivanjem...? Toliko je nerealiziranih potencijala u svima nama, a mi još uvijek davimo djecu s informacijama koje naštrebaju i rijetko ih ili nikada praktično primjene. Učimo skroz krive stvari. Zato više i nismo ljudi, nego nekrofili koji ljube materijalno i podsmjehuju se duhovnome. Trebali bi spoznati sebe, otkrivati svoje potencijale i oštriti ih, a ne zatupljivati.

Teško se je boriti protiv tog sustava. Gdje je ljubav? Što je s međuljudskim odnosima? Gdje je duhovnost? Gdje je alternativa ovakvom sustavu? Koga slijediti? Koga pitati?

Jeste razmišljali da što ste stariji, sve manje pitanja postavljate i sve ste više pomireni s činjenicom da na neka pitanja nikada niste dobili odgovor? Neki bi rekli da ste pametniji, pa zato manje pitate, a neki bi rekli da vas je sustav apsorbirao i da ste se predali.

Nastavit će se...






ish @ 17:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007



Zamislite lokvu vode
koju zagazi nečija noga
i tisuće kapi prema nebu ode

Možda smo mi te kapi
i čitav naš život od Boga
je jedan trenutak i nečija noga




ish @ 18:55 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, listopad 16, 2007

All the time...


Sjećate li se nekih teških, teških životnih trenutaka? Nekih životnih prelomnica? Bude full teško, kao da rađaš. E pa i rađaš! Novog sebe! Prvi put nas rodi mama, a dalje se rađamo sami. Ne govorim sad o reinkarnaciji (povratku u meso), iako ne mogu ni to izbjeći u ovoj temi. Malo ima onih koji se prvi put rađaju. Rađamo se mi već dugo, dugo. Skupljamo iskustvo i idemo po levelima gore dole kao u video igrici kroz živote i u životu. Kad osjetiš da je loše i da ne može bit gore i preživiš taj period, pokopao si starog sebe i slaviš novog sebe. U narodu postoji poslovica: "Što te ne ubije, ojača te." Ali zna bit teško. Teško je, jer razbijaš obrasce. Razbijaš sliku svijeta koju si imao do tada. U toj slici su neki elementi za koje si se jako vezao i teško ti je to pustit, ali moraš... moraš jer novi komadić slagalice se ne uklapa u sliku i potrebno je razbiti cijelu sliku i presložiti je da bi ubacili novi komadić.

Super mi je bila paralela koju su povukli scenaristi Crvenog patuljka. U jednoj epizodi se nakon dugog lutanja po svemiru i svakakvih avantura koje su prošli, glavni junaci bude u nekakvoj igraonici gdje su cijelo vrijeme igrali igricu Crveni patuljak. I pita ih neki lik: "Jesi ti uspio ovo? Jesi uspio ono? Jesi našao ono?", a oni ništa. Nitko od njih nije postigao što je trebao, nego su se vrtjeli po prvom levelu. A zašto nisu? Bilo ih je strah, strah od neuspjeha. Bilo ih je strah potencijalne neizvjesne stvarnosti. Bolje šerif u selu nego nitko i ništa u gradu ili bolje vrabac u ruci nego golub na grani, ali.... Iz kojeg su kuta autori ovih poslovica gledali na život? Nekako su išli na sigurno, ali sigurno u malim okvirima. Preklaustrofobično mi je to. Što će meni te ptice? Ja bih bio, a ne imao. Što mi znači biti šerif u selu? Bacati mrvice glupom egu. Treba biti hrabriji ako se želimo roditi i ako želimo ići i stići tamo gdje smo davno krenuli.

Zagrizi život.
Pusti mu krv.
Pogledaj kakve je boje.
Zagrizi život.
Pusti mu krv.
Da li patuljci postoje?



ish @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 14, 2007
Malo sam sređivao image bloga. U headeru (ili ti zaglavlju) mi je bila premala slika, pa ga je program sam nadoštukao s desna i to nije baš ličilo na nešto, ali nisam imao vremena za šminkanje, pa sam to bio pustio tako. Danas sam našao malo vremena, pa sam išao to sredit. Uzeo sam originalnu sliku i kopirao je, a kopiju sam okrenuo i zaljepio je na original.

 

Ispalo je dosta zanimljivo i uspio sam pokriti cijeli header kako spada, no odjednom sam skužio da su se ovim spajanjem na slici pojavili neki čudni likovi. Pogledajte! Izgleda kao da se krilati vilenjak moli nekakvom još čudnijem stvoru.



Slika mi je odlična i totalno neočekivana. Ne znam koji mi je lik zanimljiviji. :D No tu nije kraj. Trebao sam zamijeniti i sliku na dnu bloga, pa sam ponovio postupak, ali sam sad spojio druga dva kraja i opet se pojavio zanimljiv stvor. Nije toliko "moćan" kao ovi prije, ali je isto zanimljiv.



Ovo zapravo više liči na indijanski totem ili da ostanem u vilenjačkim vodama, nek bude vilenjački totem. Na vrhu je glava gorile, pa slijedi glava kukca, pa nekav čudan brkati lik, pa ogromne ralje. Stvarno sam dobio puno veći efekt nego sam se nadao.

Sretan rođendan čudnim likovima s mog bloga!! :D
ish @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, listopad 13, 2007


Netko je jednom usporedio našu civilizaciju s čovjekom koji je skočio s jako visoke zgrade. Vanjskom promatraču je odmah jasno da neće dobro završiti, no tom čovjeku koji je padao činilo se da leti i bio je stvarno optimističan glede svojeg padanja (zamislite full visoku zgradu, ali ne beskonačno visoku). Tako je i s nama. Čini se - sve je ok. Ako i nije, neće se ništa dogoditi za mog života i sl. Ali činjenica je da propadamo i da ćemo se jednog lijepog dana konačno pomiriti sa prirodom (odnosno neće nas više biti, a možda ni prirode). Ima jedna dobra izjava u Matrixu kad agent S. izjavi kako sva bića na Zemlji imaju neki smisao i egzistiraju po zakonima prirode, a jedino se čovjek nikako tu ne uklapa, te da nas može usporediti samo s virusom (razmnožavanje i uništavanje). Ako gledate globalno, to je stvarno istina. Gubi se vjera, gubi se ljubav, gubi se altruizam, cilj opravdava sredstva, totalno sranje... Zašto je to tako? Možda zato što smo na ovom materijalističkom putu već blizu cilja i to nas ne ispunjava. Zadali smo si krive smjernice. Imamo krivi sustav vrijednosti.


Iako se u posljednje vrijeme došlo do nekih znanstvenih otkrića koja žele pojam kultura povezati i sa nekim životinjama, ona je ipak najviše produkt čovjeka. Pod prirodom se kod čovjeka razumijevaju sve njegove urođene osobine, a pod kulturom njegova osobnim zalaganjem i stvaralaštvom ostvarena ličnost. Čovjek je u kulturi pronašao ono što mu je u prirodi bilo uskraćeno. Prema položaju očiju reklo bi se da je čovjek grabežljivac, ali priroda ga nije obdarila niti velikim oštrim zubima, niti pandžama, niti nekom velikom brzinom, osjetila su nam sva slabije izoštrena nego u većine životinja… Znači, u prirodi bi bez naše dosjetljivosti bili već odavno izumrli. Čovjek si je napravio svoj umjetni svijet gdje ne vrijede prirodni zakoni, nego zakoni čovjeka. Iako si čovjek laska kako je kultiviranjem prirode istu oplemenio, u stvari režemo granu na kojoj sjedimo što se i vidi na ekološko-globalnom planu. Čovjek je kroz kulturu sebe uzdigao iznad ostalih bića na Zemlji, ali istovremeno i ugrozio čitavi sustav. No ljudi se razvijaju. Nietzsche je rekao da smo razapeti luk između životinje i nadčovjeka. Dakle, samo smo jedna stepenica u stepeništu razvoja čovjeka.

Čovjek na neki način strši na ovoj planeti jer „iskače“ iz prirodnih okvira. Svi oblici života i priroda su u harmoničnom odnosu za razliku od čovjeka koji pokušava zaobići prirodne zakone ili ih makar prilagoditi (podrediti) sebi. To činimo kulturom. Čovjek je možda nepopravljivo poremetio prirodni sustav ne bi li ga pobijedio. Ali zaboravljamo da smo i prirodno biće, te da bez prirode ne bi postojali.

Naravno imamo mi i onu lijepu, duhovnu stranu, ali nerijetko je zatomljujemo, jer u ovom svijetu trenutno nema puno mjesta za "takve stvari". Ali stvari se mijenjaju...

Ovaj put nije pravi, ali... idemo još samo jedan korak, još samo jedan,.... možda je ipak pravi....., pa već toliko idemo ovim putem: zar ćemo ga sada napustiti? I sve ono što su nas učili? I sve vrijednosti koje su nam utkali?

Preispitajmo malo te vrijednosti i taj put!!
ish @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, listopad 12, 2007

1997. godine sam imao bend. Bilo je to lijepo razdoblje. Fale mi probe i kreativno pražnjenje. Evo jedne pjesme iz te faze. Dole je link, pa možete i poslušat kako je to zvučalo. Slobodno kritizirajte iako se kaže: "O mrtvima sve najbolje", a to je odavno mrtav bend.

(dole je link ako nekog zanima kako pjesma zvuči uglazbljena)



Sivi dan je

Iza tvoga oka
Pada mrak

Kuda dalje
Iza tvoga oka
Iza tvoga oka
Živim ja


Samo crveni patuljci znaju

Sjenu moju trpi zid


Bijele zmije
Sunce topi kamen
Pada mrak

Ja se smijem
Samo siva sjena
Iza toga oka živim ja



Klikni ovdje ako zaista želiš poslušat ovo: TrpiZid

Btw. pjesma je snimana bez para i studija skroz live i bez šminkanja.
ish @ 15:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007



Ponekad sam sam, a ima nas više

Ponekad sam sam u gomili

Ponekad sam suh usred olujne kiše

Ponekad sam okupan u pustinji

Ponekad sam budan u oblaku od snova

Ponekad sam u javi uronjen u san

Ponekad sam malen u zemlji divova

Ponekad sam velik kao Petar Pan

Ponekad sam sretan sa suznim očima

Ponekad sam tužan sa smješkom

Ponekad sam sunce u dugim noćima

Ponekad sam anđeo sa greškom.
ish @ 20:34 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 10, 2007


Dva sata u šumi čuda radi. Cijelo vrijeme me je pratio plavi vilenjak kojeg nisam uspio snimit, ali radio je čuda s mojim fotkama. :D




Mislim da sam se inficirao čistim zrakom i vilenjačkom prirodom. Sve mi se miješaju boje nešto i ljulja me glava. :)




 



Časna riječ, ovdje je bio vilenjak na vrh drveta. :D :-D



Tu smo već sat vremena bauljali po šumi i promašili sve putokaze i zato smo završili na pravom putu. :-D



Ovo je pravi primjerak vilenjačkog staništa. Školski primjer! :D



Ovdje smo duboko u šumi i nema više putokaza. Radi se o granici matrixa. :D Svatko bi trebao jednom mjesečno bar zaputit se tamo gdje nikad ne bi išli i vidjet ćete da se slika svijeta kojeg poznate počinje raspadati. Mirisi su fantastični. :D Još me boli glava od toliko kisika. Nisam navikao. :-D



Ovo je put u bolje sutra. :D



Ovdje smo već duboko u svijetu bajki. Nema traga matrixu. Mobiteli su se u ovom trenutku istopili, a fotoaparat je prestao radit, tako da je ovo zadnja fotka. Nadam se da ste uživali u ovom izletu. :D :D :D :D :D :D
ish @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007



Sanjao sam prije nekih desetak godina pse (vukove) koji jure u krug. Sanjao sam ih kao sliku i dugo sam žicao neke frendove vične crtanju i slikanju da mi to ovjekovječe na papiru, ali nije mi se svidjelo kako su to oni napravili, a meni je teško nacrtat životinju. :D

Većina tih pasa bila je bijesna, odnosno pjena im je izlazila na usta. Ganjali su se s desna na lijevo. Postojale su tri različite skupine: jedni su gledali prema van, jedni prema središtu kruga, a treći su lovili za rep i grizli ove što su gledali prema van i prema unutra.

Meni je taj san bio jasan i u trenutku sanjanja. Bijesni (nisu bili bas svi, ali većina) psi-vukovi su ljudi koje zanima Istina; mogli bi ih nazvati i filozofima (kasnije mi je netko rekao kako je pas „najfilozofičnija“ životinja). To kretanje u krug je proces dokučivanja i traženja Istine. Psi, odnosno ljudi, koji gledaju u centar kruga, traže istinu u materijalnim, ovozemaljskim stvarima; a moglo bi se protumačiti i da je traže u sebi. Ovi, pak, koji gledaju prema van, traže istinu u apstraktnim, duhovnim sferama, ali moglo bi se i to protumačiti drugačije. Psi koji love i grizu za rep psa ispred sebe su ljudi koji žele ići prečicom i na sreću, pa se nadaju da je baš taj ispred njega onaj koji je dokučio Istinu i oni žele tu njegovu istinu bez obzira na sve. Bijesni su vjerojatno jer se još uvijek vrte u tom procesu.

Tijekom života se svi mi nađemo u svakoj od ovih skupina. Ja bih recimo trenutno najradije ugrizao nekog za rep, pa da mi otkrije istinu. Nadam se da ću brzo izići iz ove faze.

ish @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007


Sanjao sam povratak u grad gdje sam prije živio i tamo u mojoj staroj sobici na zidu ugledam smrtovnicu: Isha Tai (pisalo je moje pravo ime) preminuo 20.2.2005. Zgrozio sam se. Bio sam svjestan koji je dan "u stvarnosti". Bio sam mrtav 6 mjeseci. Pitao sam mamu kako to da sam mrtav, a tu sam i pričamo i normalno sam živio tih 6 mjeseci. Ona me samo gleda. Odlazim van. Svi ljudi koje znam su tu i sve manje ljudi mi odzdravlja kad ih pozdravim, a neki od njih me gledaju s nekakvim prezirom. Pričam im kako sam mrtav i kako mi ništa nije jasno. Oni šute i gledaju me. Netko mi objašnjava da sam ubijen ispred studentskog doma. Nekog lika i mene ubio je nekakvi freek, čini se bez razloga. Dolazim na nekakvi trg i ispričam cijelu priču i u to dolaze ljudi u sivim odijelima (4 ili 5) i kažu da moram s njima. Ja kužim da moram i nije mi bed, ali ih žicam jos samo pet minuta da se oprostim sa svima. Kažu da ih zajebavam već 6 mjeseci i da sam konačno shvatio i prihvatio pravo stanje stvari. Na kraju mi ipak daju mojih 5 minuta. Lovi me panika. Želim se sa svima oprostiti. Odjednom pritisak u mjehuru. Piša mi se za riknut. Počnem pišat i nikako da završim i pišam k'o iz vatrogasnog šmrka. Nikako da stanem. Kad sam ispišao zadnju kap, nestao sam - kao oblak kad ispusti zadnju kap kiše.

Ovo je san u kratko. Imam ga zapisanog na 4 A4 stranice papira. Između ostalog u snu sam vidio i 2 Engleza kako skidaju Isusa s križa u jednoj crkvi i pri tom raspravljaju neke nebuloze... Što se tiče ljudi u sivim odijelima, bio sam ravnodušan prema njima, doživio sam ih kao nešto najnormalnije i nisam imao feeling da me ugrožavaju. Datum je bitan; tada je uistinu jedan dio mene preminuo, odnosno drugi se počeo buditi.

Sanjano: Zima, 2005. god.
ish @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2007
Brojač posjeta
28027
Index.hr
Nema zapisa.