Moja svaštarenja
ish
Blog - studeni 2007
subota, studeni 24, 2007

   
Da li smo sami u Svemiru? Ljudi moji, pa jel vi znate koliki je taj Svemir??!! Neki dan sam dobio na mail pp prezentaciju pod naslovom makrokozmos mikrokozmos. Prezentacija je krenula od prikaza lista, pa se povećavala slika nekoliko puta dok Zemlja nije postala samo sitna točka u beskraju Svemira. Nakon toga su krenule slike unazad ponovno do lista, pa dalje do strukture lista, atoma itd. E pa mi smo znači negdje između ovih krajnosti. Mi smo sustav (svemir) koji je dio sustava, a u nama je opet sustav za sebe sa svojom pričom. Da li smo sami u Svemiru? Ako gledamo iz pozicije našeg sustava i zanemarimo na trenutak mikro i makro-kozmičke relacije, opet je nevjerojatno da u tom velikom prostranstvu nema drugog inteligentnog života. 



Neke dokaze o postojanju takve vanzemaljske inteligencije možemo tražiti i naći i ovdje na Zemlji. Postoji dosta nepodudarnosti i rupa u znanosti preko kojih se jednostavno prelazi, jer ih ne znaju objasniti, ni protumačiti, a ne žele ni pretpostaviti da bi odgovor bio u nekoj vrsti vanzemaljske intervencije. Napisano je dosta o ovoj temi, ali uglavnom su pisci bili van znanstvenih krugova (tipa Erich von Daniken). To je bilo fascinantno štivo, ali za znanstvenike smiješno i neutemeljeno. Nakon Danikena pojavio se još jedan zanimljiv pisac, koji je bio ipak više znanstvenik nego pisac, i počeo pisati o sličnoj tematici kao Daniken, a njegovo ime je Zecharia Sitchin. Sitchin je kopao po počecima civilizacije i došao do Sumera kao početka ovoga što danas imamo. Sumerani su se pojavili (prema arhelozima i povjesničarima) samo tako - BAGABOOOM i evo vam kulture prije koje su ljudi živjeli plemenskim životom. 

Sumerani poznaju matematiku, astronomiju, medicinu, pravo, politiku, astronomiju, arhitekturu... Žena je u Sumeru prije 8000 godina imala pravo glasa, postojala je institucija braka, pa čak i razvoda itd. Sumerani su pisali na glinenim pločicama, ali su poznavali tiskarski valjak koji je preteča tiskarskog stroja. 



Zanimljivo je kako se malo danas spominje taj Sumer. Na studiju povijesti ga obrađuju jedan semestar na prvoj godini i to je to, a u osnovnoj i srednjoj školi ako ga uopće spomenu, dobro je. Čudno, zar ne? Takva moćna civilizacija prije koje nije bilo ni približno slično organizirane zajednice i koja je lupila itekakve temelje civilizaciji kakvu danas poznamo, a tako se malo o njoj piše, uči i zna. Sitchin je postavio teoriju da se u Sumeru radilo o vanzemaljskoj intervenciji (on ih naziva Annunaki) na zatečeno domorodačko življe. Dokaze je našao čak i u Bibliji, Vedama, te drugim svetim spisima. Po njemu sve svjetske religije imaju korijene u Sumeru. U svakom slučaju preporučam vam da pročitate Sitchina (recimo Dvanaesti planet).
Da li smo sami u Svemiru? Vjerujem da nismo.
ish @ 10:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 14, 2007


Onaj koji pršti zvijezde

Pogledom u nebo

Oblake što jezde

Konačno je sjebo.
ish @ 21:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, studeni 13, 2007

  Očaj... Uvin čaj protiv upale bubrega. Sirupi, tablete, alternativna medicina, vješci i babe gatare.. Ne! Problem nije u tijelu. Zapravo.., je. Duboko u tijelu. Nema tablete za dušu. Sve je to u glavi.

Moram čistiti. Moram puno čistiti. Sve je prljavo. Bakterije i virusi, a ja sama sa svojom metlom i šakom pilseva.. Nitko me ne razumije.. Ja se ne razumijem..

Možda ...............
Ako ................

Ne!! Već je previše «možda» i previše «ako»..., previše pokušaja .... Ne mogu više! Zašto?! Čemu?! Sutra je jučer, a danas i za godinu dana je isto. Kako?! Zašto?! Čemu?!

Nisam više ona koju voli. Mrzim ga!! On je kriv! I njegova majka!! Oni su krivi...
I ljudi u samoposluzi... Kriv je slučajni prolaznik loših namjera. On je svemu kriv! Zbog njega sam takva. Svijet je opasno mjesto. Opasnost me vreba na svakom koraku. Možda je najbolje da ostanem doma - lijepo se zavalim i upalim telku. Da! Život bi trebao izgledati kao sapunica. Svi znaju tko su pozitivci, a tko su oni loši.. Da!! Ili?

Boli me glava. I grlo.. Mislim ... Ne! Bolje je ne razmišljati. Totalno se isključiti!
Možda da stanem na vagu? To me uvijek smiri. Nitko neće znati. Još samo jednom...
Kako sam debela!!! Fuj! Mrzim se! Mrzim sve one sretne mršavice što paradiraju gradom. Neka njih napadne čovjek sa špricom! One su krive!

Ne! Kriva je moja majka, ... i baba! U metropoli je bilo sve drugačije. Imala sam kontrolu. Uz sve one sjebane prijateljice nisam razmišljala o sebi.. One su krive!!

Ne! Kriva je ova kuća i ova metla i onaj prokleti ormar koji sam razbila u naletu bijesa... Nestaje mi snage, i krivaca ..., živci mi popuštaju .... najbolje da popijem još jedan uvin čaj.



ish @ 08:24 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 12, 2007


Na azurnom nebu
Između plinovitih oblaka
Tražio sam sreću
Na tren spustih pogled
Jer stao sam u govno
I gle čuda
Moja sreća mi se smiješi

:)

ish @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare



...ovo je grad zlih duhova

ovo je mjesto tihog propadanja

i moji nokti vrište

dok grebu po staklu uspomena...

ish @ 15:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 11, 2007

  Negdje na granici dviju opstojnosti, dok vrijeme još nije grizlo, nego hranilo............

Iza mene tragovi nogu ispisivali su priču po rahloj crvenoj zemlji u nedogled, a ispred ..... e, da... Ispred mene, nekako tužno, a opet gordo i nedodirljivo; iznad svega; prostirala se glava velika k'o planina. Da, glava! Činilo se - ljudska ili divovska.... Tražio sam način da je zaobiđem, ali nije bilo šanse - prostirala se na sve strane. Da pređem preko glave činilo se jednako neostvarivim, jer je vrh nosa bio debelo u zelenim oblacima. Što sad?

Nisam se ni pomakao, ali kao da je neki nevidljivi scenograf promijenio kulise i to samo tako, u tren oka.. Moja zbunjenost i začuđenost tom pojavom bila je kratka vijeka, jer je prostor u kojem sam se našao neprekidno fascinirao sva moja osjetila. Beskrajni hodnici na sve strane... Lagana svjetlost nepravilno se privijala po glatkim, mokrim zidovima, a moje noge do gležnja u crvenoj izmaglici. Kako sam se našao ovdje?

Čim sam to pomislio, dogodilo se isto. Prostor oko mene se ponovno promijenio. Ovaj puta promjena nije bila tako drastična. Sve je bilo tu - i svjetlost i mokri zidovi i crvena maglica, ali nalazio sam se dublje u tom prostoru. Bio sam u jednom od hodnika. Činilo se da moja pitanja otvaraju vrata ovog svijeta i bacaju me sve dublje u njega. Kako li ću onda izaći?

PUF! Odjednom nije bilo ničega. Na sve strane samo bijela svjetlost. Sjeo sam na oblak i uronio u konfuziju vlastitih misli. Ovo je svijet čija pravila ne poznajem. Ovdje vladaju neki drugi zakoni.. Ako si postavim samo još jedno pitanje... Ne! Moram razmišljati u izjavnim rečenicama, inače.... Hm, inače što?

ish @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 10, 2007

kroz eone već koračam

i misle da učim

a zaboravom kročim

dok hodam od sebe

kao lopov ja bježim

a uzeo nisam ništa

Tek ništa ja nosim

i ponosno skrivam

ono malo ništa

dok snivam 



ish @ 08:16 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 9, 2007

Počelo je. Ne znam kako, ali izmaklo je kontroli i jednostavno se dogodilo. Pukotina se sve više širila i Svjetlost se stidljivo počela probijati u ništavilo i ništavilo je polako počelo gubiti svoju suštinu, svoju ništavnost...

Po prvi puta u svojem postojanju nisam znao što bih. Moj svijet je nemilice curio kroz nesretnu pukotinu i preslikavao se u ništavilu kao slika u ogromnom zrcalu. Vode, planete, galaksije, sve moje igračke postupno su dobijale svoje naizgled identične preslike u ništavilu (ako ga još uvijek mogu tako nazvati). I dok sam se čudio svom osjećaju čuđenja, osjetio sam kako se i dio samoga mene odljepio i pojurio kroz pukotinu na jednu od planeta - presliku one s kojom sam se najviše igrao. Čitav moj svijet dobio je svoju sliku u novonastalom kaotičnom univerzumu. Kažem sliku, jer novi svijet je uistinu bio samo to - slika, privid; činilo se da postoji, ali u biti je bio samo odraz u zrcalu. Mogao sam ga uništiti jednim jedinim potezom - zatvaranjem "nesretne" pukotine, ali na neki način me veselio i odlučio sam ga ostaviti.

Odlučio sam se na naizgled rizičan korak. Kad se već dogodilo, načinit ću novu igračku. Na preslici planete gdje je pobjegao moj odraz, udahnut ću jednoj vrsti dio Moći spoznaje i pustiti ih nek se razvijaju i množe bez mog nadzora. Želim do kraja istražiti tu novu pojavu koju sam nazvao slučajnost.



ish @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, studeni 6, 2007

Ne znam da li sam upravo zaspao i usnuo ili sam se upravo probudio iz dugačkog sna... Osjećao sam napetost i neku vrst mamurluka. Znao sam samo da sam u Zemlji bajki i šarenih priča i da ako želim opstati, moram napisati jednu priču...

U papuči bake Bose, u selu Grimizne duge, dva mala sunca pustila su svoje zrake na lica zelenih vilenjaka koji su se lijeno izvlačili iz svojih jazbina. Danas, isto kao i jučer i isto kao što će biti sutra i prekosutra i zakosutra, je veliki dan za naše male prijatelje. Danas je dan kad izlaze iz papuče bake Bose i penju se na ormare naših soba, pletu se u naše kose i šapću nam u uho priče o Grimiznoj dugi...

Grimizna duga nije kao druge duge. Ona je najveća i najšarenija duga koja stane u papuču. I ne samo to – svaka njena boja, svaka i najmanja nijansa je satkana od tisuću priča, tisuću šarenih zgoda... Ovo je priča ljubičasto-plavičaste nijanse – ovo je priča o Bubuu...

Bubu je bio leopardasti vilenjak šarenih pjega i dugačkih šiljastih ušiju koje su mu nestašno stršile iz njegove razigrane ljubičaste kose. Bio je on najmanji i najvragolastiji vilenjak koji je ikada živio u papuči bake Bose. Svaki dan bi, još prije nego se probude dva mala sunca, nestrpljivo tapkao ispred svoje šarene kućice prekrivene plavom mahovinom i čekao novi Veliki dan. Bio je nestrpljiv da skoči na veliki ormar u maloj studentskoj sobici i da se zaleti u kuštravu kosu djevojčice u tijelu prekrasne djevojke. Svaki dan bi dolazio, lamatao svojim malim nožicama sa velikog ormara i smišljao načine kako da se otkrije toj prekrasnoj djevojci. Naime, vilenjački zakoni zabranjuju vilenjacima da se pokažu ljudima. Možemo ih čuti, vidjeti na trenutak njihovu sjenu, ali nikako ih ne možemo vidjeti. To je jako rastuživalo malog Bubua i stalno je smišljao načine kako bi se pokazao. Jednog Velikog dana, u malu studentsku sobicu, ušao je crnokosi mladić i osvojio djevojčino veliko srce. Bubu se držao za svoj stomačić i valjao se po ormaru. Bio je sretan jer je našao način...

Bubu je danas veći nego ikad. Ima već skoro dva centimetra i živi u djevojčinu trbuhu. Sretan je jer zna da će ga djevojka napokon vidjeti.

ish @ 23:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Mjesto gdje jesam nalazi se u centru svijeta, u polaznoj točci iz koje se širi univerzum - u središtu svega i ničega...

Ovdje je sve počelo, prva bića, prve ideje koje su im kapale u glavu kao kapi vode iz pokvarene slavine, prve emocije i prva rođenja. Ovo mjesto je maternica svega što postoji, ali osušena, neplodna - zaboravljena.. Nekadašnja esencija svega, danas samo prazna ljuštura.

Izuzetak koji potvrđuje pravilo čuči u srcu ostataka i piše ove redove. Mogao sam odavno napustiti ovaj zaboravljeni izvor kao što su ga napustili mnogi (svi) prije mene, ali nešto me drži. Prošla je četvrt vremena otkako sam ovdje. Navikao sam na ispucane žile, nekad pune vode života, a danas i sutra i zauvijek pune sjećanja. Ako i ja odem, nestat će sjećanja, nestat će odgovori na sve upitnike svemira - nestat će smisao.

Mogao bih započeti novi život, utopit se u masi i pustiti vrijeme da uništi ono što je započelo, ali... ne znam; ako odem dijelit ću sretno neznanje sa ostalim "ovcama" na beskrajnim kaotičnim pašnjacima... Živjeti ili sanjati, moja je dilema. Ako odem te će se dvije riječi spojiti u jednu i ...

Jednog sparnog poslijepodneva, jednog od onih naizgled beznačajnih dana, dogodilo se neizbježno - ogromni biljojed nehajno je nagazio na mali napušteni mravinjak, ili barem naizgled napušten...


Ono što jesmo, su, na kraju krajeva, naše životne prilike (ili neprilike).


ish @ 08:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 5, 2007

Teško dišem... Lupa me po sinusima grijanje HŽ-a na relaciji Zagreb-Križevci... Pastelne boje jeseni kroz filter prljavštine prozorskog stakla traže neke davne rane – ostatke nekog starog svemira...

Lica sa plakata prijateljski se osmjehuju i jamče nam doživotnu vjernost. Doživotnu, ..do naših života, ..do samoga kraja koji rapidno stiže. Kockanje je to sa tuđim žetonima. Ništa zato! Debeli smo mi košci. Kroz trnje do kopriva sa povratnom kartom i rupom u džepu na nišanu snajpera.

Lica sa plakata skinimo sa vrata!

Čini se da su smanjili grijanje... ili... ili sam se opet prilagodio.



ish @ 08:24 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 2, 2007

U potrazi za gralom ili alephom, nekakvom kristalnom kuglom ili čarobnim zrcalom – bilo što, to nešto što bi mi otvorilo prozor, pukotinu iz ovog svijeta sjena... Tako nešto bi mi nužno i pod svaku cijenu trebalo.

Želim vidjeti Čovjeka čija sam sjena. Da li je Ono uopće čovjek? Da li je muško ili žensko ili anđeo bez spola? Da li je dobar ili zao i što to uopće znači u tom Svijetu kojega smo samo sjena? Da li su Oni uopće svjesni da se mi, sjene njihove, trudimo i mučimo dokučiti smisao svoje sjenosti? Koliko mi sjene uopće zapravo razmišljamo o svojim sjenama?

Jučer sam slušao jednog pjesnika i gledao njegovu sjenu kako govori o Bogu i vjeri, o ljudima i o onom suštinskom u svima. Rječit je bio pjesnik i vješto je baratao riječima dok je govorio o Bogu i vjeri, o ljudima i onom suštinskom i nedokučivom, ali sveprisutnom u nama. Citirao je povijest i velike filozofe i pjesnike i u zanosu mahao rukama, a ja sam gledao njegovu sjenu i razmišljao o besmislu Svijeta sjena i razmišljao o pukotini kroz koju izbija iskonska svjetlost koja stvara ovaj naš smiješni svijet u kojem sjene traže smisao i stvaraju pjesme o Bogu i vinu, o ljubavi i svemu onom nevidljivom što je dio nas, ali teško dokučivo.

Kako umire sjena? Da li umire uopće ili je to samo pao mrak u svijetu kojega smo samo sjene? I zašto tako rijetko širi svoja krila? Dok Ono leti, mi sjene plazimo po zemlji, ali imamo krila i čini se da smo mi ti letači i godi nam ta slika. Umišljamo si taj let iako se nikad ne odlijepimo u istinske visine.



ish @ 13:22 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2007
Brojač posjeta
28027
Index.hr
Nema zapisa.